Premda se lijepo podsjetiti ne tako bliskih, ali još uvijek vrlo živih i plastičnih događaja, ljudi i vremena iz prvih dana stvaranja RH, toliko je, u isto vrijeme, teško suočiti se s protokom vremena, sakrivanjima i izvrtanjima pojedinih činjenica, ali i pokušajima prevrednovanja cijelog jednog razdoblja.

Htio bih zadržati u pričanju i stavu u odnosu na to vrijeme (90., 91., …) onu Tacitovu maksimu „sine ira et studio“, a u isto vrijeme jasno mi je da sam presubjektivan, da sam kao sudionik tog vremena podložan i vlastitom egu i pogledu  jedne strane… Ali sebe ću utješiti, a kod vas, nadam se, izmoliti ispriku, barem u onolikom dijelu u kojem smo „srdžbe i pristranosti“ oprostili starom historiku.

Htio bih u nekoliko riječi objasniti ili pojasniti temu, odnosno cilj ovog mog izlaganja. Prije svega, zahvaljujem organizatorima ovog skupa na ideji da se na jednom ovakvom mjestu progovori o Narodnoj zaštiti, fenomenu kojega smo svi zajedno gradili i kojemu danas svjedočimo. Cilj ovog mog današnjeg izlaganja bilo bi pitanje – da li se uistinu NZ svojom pojavom u samim počecima stvaranja RH dade svesti na nekoliko birokratski određenih datuma ili još jasnije – da li je uopće odgovoreno na pitanje kako se je NZ mogla pojaviti, organizirati i djelovati, da li se to dogodilo samo po sebi ili je tome moralo nešto prethoditi i u ljudskom i organizacijskom obliku? Koliko je za to bilo potrebno vremena i da li je vrednovanje i kriterij zakonodavca želja da se ravijetli enigma uloge i postanka NZ ili pak isključivo želja da se uštedi na proračunu i sredstvima?

Ovdje ću biti slobodan i dati svoj stav, a i stav velikog dijela svojih kolega suboraca, a taj je da nas ne zanima  da li ćemo dobiti kunu ili dvije više ili manje, ali nas i te kako zanima vrednovanje onih dana kojima smo svjedočili i umom i srcem i rukama. A vrednovanjem našeg udjela smatram mogućnost da se o činjenicama javno progovara u kontekstu vremena i prostora i ljudi. Postrojavanje jedinica NZ zajedno sa ostalim brigadama je svakako na tom tragu, a i ovaj skup je želja da se tim ljudima i događajima, našem angažmanu dade dignitet na jasan, civiliziran i znanstveni način. Zato ga pozdravljam i podržavam.

Prije svega želio bih reći, pojasniti, dati na promišljanje sebi i vama, neke stvari koje će, po mom uvjerenju, bitnije pridonijeti razumijevanju fenomena NZ, njegovu postanku i djelovanju. Zaključke ili bolje rečeno promišljanja, nabacane misli gradim na iskustvima NZ Samobora koja je u to doba pokrivala ogromno područje današnjeg Grada Samobora i Sv. Nedelje. Odlučio sam da ne prepričavam događaje i povijest NZ svoga kraja za koje smatram da su do sada dobro dokumentirani i opisani.

Smatram svojom dužnošću upozoriti vas na dvije (vama vrlo dobro poznate) knjige u sadržajima kojih je lijepo zastupljena povijest NZ Samobora i Sv. Nedelje.

Prva je Narodna zaštita Grada Zagreba u Domovinskom ratu, autora Božidara Javorovića izdana 1999. godine, a druga Blokade i osvajanje vojarni i vojnih objekata JNA u Hrvatskoj – Grad Zagreb, autora Najman, Dujić, Posilović.

U Javorovićevoj knjizi uz detaljan opis postrojbi JNA (koje su djelovale na našem području) imamo i popis pripadnika NZ i popis najvažnijih događaja na tom području – blokade, osvajanja…Knjiga je svakako vrijedan doprinos razjašnjenju tadašnje situacije, ali i spomenik jednog vremena. Ono što me posebno ražalostilo ovih dana kada sam spremao ovaj tekst jest činjenica da te knjige nema u fondu Samoborske gradske knjižnice.

Druga knjiga, trojca Najman, Dujić, Posilović na životniji način, gotovo romaneskni, kao nizom malih novela, je iskorak prema popularizaciji tog štiva. Čitljivija, možda manje znanstvena, ali nekako ljudskija i toplija. Nadamo se da taj niz neće stati!

Dozvolite mi prijeći na samu stvar, ne zlorabeći vrijeme. Postavit ću pitanje, koje sam već naznačio, ali koje ću ponoviti kao motiv koji će me pratiti kroz ovo izlaganje. Kako su se Hrvati uspjeli organizirati i najednom u tolikom broju organizirani i naoružani izići na tolika mjesta, obaviti toliko sjajnih zadataka? Tom pravcu istraživanja fenomena NZ potrebno bi bilo pokloniti veliku i osobitu pozornost.

Prije svega, želio bih istaći da se prestane izjednačavati pripadnost NZ – i s pripadnošću bilo kojoj vojnoj formaciji koja se popunjavala temeljem mobilizacijskih poziva. Ako nas treba izjednačavati sa nečim što bi bilo prihvatljivije, onda su to razne dragovoljačke skupine, ali i takva bi usporedba bila promašena ili samo djelomično opravdana.

NZ je prije svega bila dobro ustrojena teritorijalna organizacija koja je kapilarno prekrila cijeli teren. Ono što je politika napravila poslije izbora 90. i u potpunosti izmijenila krv mjesnih zajednica bila je ideja vodilja i NZ. Svako mjesto, svaki grad, ulicu, selo i zaselak umrežiti i staviti u djelatni sustav. Svakoga suočiti sa obranom svoje kuće, obitelji, mjesta. Sigurnost temeljiti na poznanstvima i rodbinstvima – dakle na stoljetnim provjerama. Kroz taj svoj specifični organizacijski karakter omogućila je da pripadnici NZ budu istovremeno radnici, profesori, poduzetnici, roditelji, čelnici svih mogućih tijela i društava, ali i borci. I ako se prisjetimo tih dana, pa i blokada vojarni koje će nesumnjivo dokazati visoku organiziranost i efikasnost NZ, sjetimo se tadašnjeg prosječnog radnog dana pripadnika NZ. Otac ili majka koji skrbe za svoju obitelj, angažirani pripadnik MZ ili neke stranke, radnik u svojoj profesiji, a na kraju dana ili noću dežuran s ili bez oružja u stalnoj vezi s ostalim pripadnicima NZ, ali i cjelokupnim susjedstvom i stanovništvom. Uvijek u nekoj akciji, u traženju boljih rješenja za sklonište, za zaprečavanje, za naoružanje…

Druga specifičnost koju bih želio istaći jest dragovoljnost. Bez ikakve prisile, potpuno slobodnom voljom, staviti se na raspolaganje organizaciji koja je mnogima izgledala paravojnom, sumnjivom, čudnom u najmanju ruku. Ali je ta organizacija ipak predstavljala onu snagu koja je u sam osvit demokracije na našim prostorima predstavljala onu snagu koja je političke odluke vlasti pretakala u konkretne čine i djela. Ne znam da li je ta dragovoljnost poticala više nas same ili pak plašila one druge, ali da je bila magnet koji je privlačio ljude najbolji ste mi svjedoci vi.

No, da bi se iskoristila ta dva prevažna elementa – dragovoljnost i kapilarna pokrivenost terena trebala je postojati dobra i jasna organizacija. I u tome vidim posebnost NZ. U iskorištavanju postojeće teritorijalno-političke organizacije  i njezinom uklapanju u, slobodno to možemo reći, vojnu hijerarhiju.

Zašto ovo navodim? Želio bih ovdje postaviti tezu koja bi nam i u buduće mogla koristiti u rješavanju problema statusa NZ. A ona proizlazi iz ovih pitanja: Kako je moguće da se u tako kratkom roku, u tako nepovoljnoj situaciji digne jedna organizirana snaga koja je spremna na zapovijed blokirati i deblokirati, držati u kontroli cijeli teritorij, naoružati se oružjem svakojakih osobina i podrijetla, smjenjivati se na dežurstvima i istovremeno obavljati svoje svakodnevne poslove potrebne za egzistenciju njihovih obitelji?

Kako je moguće da su najednom bili pripravljeni toliki kamioni, tolike vreće s pijeskom, protutenkovske prepreke, oznake, iskaznice, radio.veza, kurirska služba!

Mogao bih nabrajati u nedogled ovakva i slična pitanja, ali već i sam spisak pripadnika NZ na našem području od 2572 pripadnika, njih 600 pod oružjem, broj zaposjednutih neprijateljskih objekata (od kojih su neki manji i osvojeni isključivo od pripadnika NZ, a što je spomenuto u obje knjige) i veličina teritorija djelatno govori o tome da je prije tog veličanstvenog vremena morao postojati mukotrpan, samoprijegoran, opasan i gotovo ilegalan rad mnoštva ljudi koji su to omogućili.

Da bih što jasnije istakao tezu koju sam najavio, dozvolite mi jednu usporedbu. Imajući na umu broj ljudi koji su bili članovi NZ na našem području, dozvolite mi da taj broj od 2572 pripadnika NZ usporedim sa brojem 151. samoborske brigade koja je u razdoblju od 91.-95. brojila 2946 ljudi (podatak je uzet iz knjige Jakše Raguža, Ratni put 151. samoborske brigade).  Zašto uspoređujem te brojeve? Da bi se ustrojila i mobilizirala brigada  (koja je mobilizirana 18. rujna 1991.) bio je potreban rad grupa stručnih i obučenih ljudi  (od kojih je nekima to bio i profesionalni posao) od početka godine. Sa kartotekama, kancelarijama, službenim vozilima, plaćama…A nemojmo zaboraviti da smo mi obavljali i prve kurirske službe, ali i osiguravali mobilizacijska zborišta i bili oko vojarne s oružjem mjesec dana prije.

Zato i evo teze. Da bi se NZ tako sjajno organizirala i u tolikom broju, jasno je da su pripreme morale početi mnogo ranije nego je zakonodavac to odredio.

Kada nam pojedini birokrati govore o datumima i kada te datume pretaču u zakone i kada tim zakonima omalovažavaju i razvlače branitelje onda im ja u ime tolikih prevarenih i nasanjkanih i razočaranih odgovaram:  Ne znam kada sam ušao u NZ, a zapovjednikom sam od početka. Nemam to upisano u radnu knjižicu jer nisam imao niti tajnicu niti kancelariju, nisam pisao ratne dnevnike niti klasificirao korespondenciju, ali sam duboko uvjeren da sam zajedno sa svojim kolegama iz NZ stvarao povijest svoga kraja i  krajem 90. godine – nabavom prvog naoružanja preko Sekretarijata za NO, osnivanjem trojki i Dobrovoljačkih omladinskih jedinica, a kasnije i organiziranjem NZ. I uvijek su oko mene bili isti ljudi, a ogroman dio njih je kasnije prešao u HV. Zar se uistinu trebalo cjepidlačiti oko nekoliko imena koji svoj status NZ-e nisu mogli potvrditi bez sudjelovanja u HV-u bilo zbog godina, bilo zbog bolesti ili nečeg sličnog. Uostalom pogledajmo dokumente da vidimo pod kojom smo to mi komandom bili. Ili, ako mi dozvoljavate još drastičnije primjere – ljudi koje smo blokirali u vojarnama, prelaskom u HV, masa njih daleko od fronta i sličnih djelovanja, postaje djelatni sastav HV-a, uhljebljen, u toplim kancelarijama, mnogi sa starim navikama postaju neupitno priznati, a mi ili neki od naših su i dalje bez statusa ili barem pravednog statusa, neki razočarani, a neki preponosni da bi tražili, molili, ponizivali se.

Mislim da je i ovaj Simpozij i toliki trud pojedinaca poput g. Posilovića ili gđe. Dujić upravljen samo jednom cilju – povratu dostojanstva ljudima koji su  prvi ili među prvima dragovoljno stavili na raspolaganje sav svoj materijalni, umni i tjelesni potencijal kako bi nam bila rođena Hrvatska. Tim ljudima treba odati priznanje koje ne mora neminovno biti niti novac niti materijalna privilegija.

Htio bih da ovim današnjim skupom pošaljemo poruku i našim kolegama, ali i cijeloj Hrvatskoj. Mnogo je fenomena bilo u RH u praskozorje njezina stvaranja.

Želio bih da fenomen NZ bude porukom i poukom svima u Domovini i izvan nje: Velika je i ogromna snaga malih, jednostavnih ljudi koji traže pravdu, ali postaje nesavladivom silom uspije li se organizirati!

Možda bi u plamenu emocija, zbiru iskustava i promišljanja povijesti trebalo tražiti iskre koje bi i današnjeg malog hrvatskog čovjeka povele na put istine, pravde, domoljublja i prosperiteta. Ali taj put mora imati ishodište u razjašnjenoj povijesti, veličanstvenim djelima pojedinaca i naroda u bližoj i daljoj povijesti. I dakako, onaj cilj koji nas je mogao pokenuti i iz niza iskri stvoriti plamen – biti svoji u svojoj Hrvatskoj, pravednoj, uređenoj, demokratskoj.

Dragi prijatelji! Krajem 90. i tijekom 91., u euforiji tisućljetnog sna o slobodnoj Hrvatskoj znali smo prepoznati vizionare i staviti im se na raspolaganje. U moru domoljubnih popijevki i barjaka, u tišini smo spremali i spremili obranu Hrvatske. Duboko sam uvjeren da će povijest, usprkos mnogih režisera i prekrajatelja novije hrvatske povijesti, pokazati da je NZ svoju ulogu odigrala časno i pošteno i da je neprijeporno jedan od ugaonih kamena samostalne i nezavisne Hrvatske.
Neka nam živi Hrvatska! Neka nam bude domovina sretnih i ponosnih ljudi!
(Ivan Bedeničić, izlaganje na Simpoziju dragovoljaca NZ RH, Topusko, 9-10. prosinca 2006.)